уторак, 21. јануар 2020.

AK Obilić Bečkerek/Petrovgrad (1919-1945)

U ovom tekstu ću pokušati da vam predstavim istoriju AK Obilić iz Bečkereka/Petrovgrada, paralelno sa uticajem ljudi sa zanimljivom biografijom, na isti.

...

Pojedini izvori tvrde da su građani Velikog Bečkereka prvo imali priliku da vide motociklističku trku, pa tek nakon toga pravu fudbalsku utakmicu. Velika popularnost ove igre počela je tek po završetku Velikog rata kada su klubovi počeli da niču kao pečurke. Prvo je u gradu, 1919. godine formirana fudbalska sekcija pri Sokolskom društvu, zatim su sa radom počeli radnički klubovi: Viktorija, Vašaš (Gvožđar), a posle njih i SK Zidar. Razvoj fudbala više niko nije mogao da zaustavi.

Osnivanje AK Obilić

Jedan od dečaka kome austrougarske vlasti desetak godina ranije nisu dozvolile da formira klub ,,zbog izrazito slovenskog karaktera" bio je posleratni načelnik Sokola, Milorad Mojić. Kada se konačno otvorila ta mogućnost, u želji da stvori najbolji klub u gradu koji će imati ,,nacionalni" karakter, svoju ideju je predložio gradskim čelnicima. Težnje su se obistinile brže nego što je očekivao, na sastanku u Županijskoj palati.


Grb AK Obilić (foto: iz zbirke Nikole Muca)

List ,,Banatski sportista" je zabeležio: ,,Prvog oktobra 1919. godine na inicijativu Milorada Mojića, potporučnika, održana je Osnivačka skupština Atletskog kluba Obilić u Velikom Bečkereku. Skupu su prisustvovali skoro svi viđeni Srbi, intelektualci, pored ostalih dr Emil Gavril, dr Jovan Stajić, Dragutin Mojić, Marko Bakalić, Jovan Caran, dr Slavko Županski, dr Andrija Vasić, Đurica Berberski, dr Jovan Mihajlović, Nikola Nikolić - Bata, dr Isa Županski, Ljubomir Avramov, Božidar Dadić, Ljubomir Gavrilov, Cveta Lakatuš, Sava Petrov, Đoka Ristić, Kosta Dimitrijević, Toša Ercegan, Velja Roknić, Branko Novaković, Branko Gologlavić, Branislav Čeleketić i mnogi drugi. Na tom sastanku je Milorad Mojić istakao potrebu da se u Bečkereku, sedištu Banata, osnuje atletski sportski klub. Mi bismo, rekao je on, da dokažemo da smo i na kulturnom polju sposobni kao i na ratničkom. Skup je jednoglasno primio predlog osnivaca Mojića o osnivanju kluba i dao mu je ime Obilić. Na čelo prve uprave pristupio je inicijator skupa, i ona je odmah preduzela sve potrebne mere da okupi omladinu u svoje redove i da osnuje fudbalsku sekciju".


...

Osnivač Obilića Milorad Mojić je rođen u Velikom Bečkereku 1895. godine u porodici sveštenika Dragutina Mojića. Odrastao je u blizini fudbalskog igrališta na kojem su loptu šutirali uglavnom učenici pa se još kao dete zainteresovao za fiskulturu. Tokom školovanja nastupao je za fudbalski tim đačke čete. Član atletske sekcije sokolskog društva postao je 1913. godine. Sve dalje sportske aktivnosti prekinula je mobilizacija 1914. godine. Oni koji su mogli, izabrali su stranu. Milorad je, na osnovu nekih izvora, 1916. godine preplivao reku Don i predao se Rusima. Dve godine kasnije se kao dobrovoljac priključio srpskoj vojsci na Solunskom frontu. Zbog ratnih zasluga je odlikovan medaljom za hrabrost Miloš Obilić. On je u prvom posleratnom periodu nastavio sa sportskim radom, novinarstvom i kasnije politikom. 



Počeci i uspon kluba (1920-1923)

Na osnovu prisutnih imena na osnivačkoj sednici može se zaključiti da je klub nastao na čvrstim temeljima. Tim je sastavljen većinom od najboljih igrača koji su nastupali za fudbalsku sekciju Sokolskog društva, koja je nakon ovog manevra prestala sa radom. Materijalno stanje u gradu je bilo teško, uostalom kao i u celoj zemlji, pa je predsednik kluba ,,pozajmio" novac za nabavku sportske opreme. Do početka odigravanja zvaničnih utakmica Obilić je gajio rivalitet sa SK Viktorijom, pretečom jevrejske Kadime. Jedan od prvih izveštaja sa utakmice u štampi zabeležio je ,,Torontal" u svom izdanju od jula 1920. godine ,,tim koji je u zelenocrnim dresovima počeo da stvara tradiciju, priredio je 29. juna 1920. godine prijateljsku utakmicu sa najstarijim državnim klubom, subotičkom Bačkom, a taj susret pred 4000 gledalaca završen je u Velikom Bečkereku rezultatom 0:0". 


Prvi igrači AK Obilić i članovi upravnog odbora, 1921. godine.

Predsednik Mojić se nije zadovoljavao samo prijateljskim utakmicama pa je ubrzo preduzeo sve mere kako bi se organizovalo zvanično takmičenje. Na njegovu inicijativu je početkom 1920. godine osnovan Banatski sportski savez koji se smatra među prvima u kraljevini SHS. Glavni zadatak tog saveza bilo je stvaranje Banatske fudbalske lige, koja je takmičenje počela već na jesen, tri godine pre zvaničnog državnog fudbalskog prvenstva. 

Tim povodom Savez je svim klubovima uputio tekst  upozorenja koji su bili dužni da stave na vidno mesto u toku takmičenja: ,,Skreće se pažnja publici da se prilikom fudbaslkih utakmica uzdrži svih nacionalističkih, šovinističkih i političkih ispada koji mogu izazvati incidente kakvi su poslednjih dana učestali na našim terenima". Razumljivo, jer se u gradu i dalje osećao međunacionalni naboj.

Prvi šampion postao je AK Obilić, a iza sebe je ostavio klubove iz svog grada (Vašaš i Viktorija), Velike Kikinde, Vršca, Debeljače i Žombolja (ŽSE i ŽTK) koji je tada bio u sastavu Srbije. Dogodine je potvrđena dominacija u istom takmičenju. 
Jedan od istaknutijih igrača tokom prvih nekoliko godina funkcionisanja kluba bio je Ljubomir Avramov zvani Janda inače prisutan na osnivačkoj sednici kluba. On je fudbalske veštine sa Bečkerečke ulice usavršio tokom studija u Pragu, u podmladku Slavije, ali bez nastupa za prvi tim. Nadimak je dobio po čuvenom čehoslovačkom reprezentativcu Antotinu Jandi. Njemu pripadaju velike zasluge za stvaranje omladinske škole o kojoj je nekoliko godina kasnije vodio računa član upravnog odbora kluba Josif Podgradski. Sa druge strane prioritet rukovodstva je bio završetak izgradnje sopstvenog igrališta kod kasarne u ,,Maloj Americi", što opravdava blagi pad u igri tokom bečkerečkog šampionata ustanovljenog proleća 1922. godine. Ovo takmičenje je prvenstveno služilo kao kvalifikaciono za šampionat Banata koje se igralo na jesen. Glavna u gradu, u konkurenciji 6 klubova, postala je Slavija pa potom i Kadima. 
Osim neophodne logističke podrske, dobar potez rukovodstva bilo je dovođenje šesnaestogodišnjeg Radojka Koče Kolarova iz siromašnog RSK Borac u prvi tim Obilića. Zanimljivu informaciju o počecima funkcionisanja kluba nam je doneo i arhiv rumunskih novina 1923. godine: ,,Novi fudbaler Politehnike Julijan Pop stigao je u Temišvar iz najboljeg i najorganizovanijeg atletskog kluba iz Velikog Bečkereka". Što verovatno potvrđuje svedočenja da su u prvoj generaciji imali čak i jednog internacionalca u timu.

Timska fotografija iz 1923. godine. Stoje: Radojko Kolarov, Ljubomir Avramov, Slobodan Sirotanović, Vojin Nedić, Ljubomir Gavrilov, Božidar Dadić, Ivan Podgradski, Nikola Maletić. Donji red: Bogdan Francuski, Borivoj Ignjatović, Svetozar Olćan.


...

Za razliku od fudbalera koji su dominirali na regionalnom nivou, atletska sekcija Obilića je na državnom prvenstvu održanom u Bečkereku 1925. godine, osvojila prvo mesto u konkurenciji 10 klubova iz Beograda, Zagreba i Ljubljane. Svoj doprinos u ovoj tituli imali su i fudbaleri Ivan Podgradski kao član pobednicke štafete u trci 4x400 metara i Karlo Ambrozi koji je osvojio prvo mesto u bacanju kugle. Zaista rezultat za pamćenje.


Atletičar i po potrebi fudbaler, Karlo Ambrozi. Pre Velikog rata šampion Mađarske u bacanju ,,diskosa" daljinom od 44,16, nakon rata rekorder Jugoslavije u bacanju kugle sa rezultatom 13,58 koji je važio do 1934. godine. Sredinom 1930. je prešao u redove atletske sekcije zagrebačke Konkordije. Za to vreme ne treba da čudi ovakva svestranost, naročito u provincijskim klubovima. Fudbal je bio amaterski sport, a prazninu u timu su često popunjavali sportisti drugih sekcija.



,,Zlatna era fudbalera Obilića" (1924-1932)


Proleća 1924. godine ,,klub srpskih intelektualaca ", kako ih je lokalna štampa nazivala, je osvojio prvo mesto u bečkerečkom prvenstvu nakon dve početne godine bez uspeha. Isti rezultat su ponovili i na regionalnom na jesen, sa ukupnim skorom u toku godine od 18 pobeda i dve nerešene igre. Ovo takmičenje zbog ,,manjka para" nije moglo da se odigra na širem prostoru Banata, tako da su u borbi za pehar prvaka učestvovali samo klubovi iz Velikog Bečkereka. 
Leta 1925. godine Obilić je odigrao prvu međunarodnu utakmicu na vašarištu protiv bečkog Ostmarka. Rezultat je bio 4:0 za Austrijance od kojih je tada moglo mnogo toga da se nauči. Rezultatski ništa bolje protiv istog tima tih dana nisu prošli ni ŽSK, Borac i Švebiše. Bolji bilans svi gradski klubovi su postizali nesto kasnije protiv rumunskih i čehoslovačkih predstavnika. Ove utakmice su poslužile pre svega kako bi se ,,popravile sportske prilike u Banatu", mada su i klubovi ostvarili solidnu dodatnu zaradu od prodaje ulaznica. Nažalost, iako je Bečkerek u jednom momentu, zahvaljujući Miloradu Mojiću, imao čak tri sportska lista, ovi događaji su bili slabo ispraćeni.


Tabela gradskog šampionata 1924/25:

Obilić   16
ŽSK      16
Slavija   14
Kadima   9
Švebiše   3
Borac      2

Nakon prolećnog dela prvenstva 1926. godine desile su se određene promene u igračkom kadru. Desni bek Kolarov je napustio tim zbog odlaska na studije. On je narednih godina u Beču nastupao za prvoligaški Slovan, zajedno sa velikim Milutinom Ivkovićem. Avramov i Nedić su više pažnje posvetili sudijskoj nego fudbalskoj karijeri. U prvi tim su prekomandovani Nemec, Filipović i Lambić, koji su dostojno zamenili starije kolegeZa reprezentaciju grada bilo je pozvano čak 12 Obilićevih fudbalera što samo po sebi govori o kvalitetu rada u klubu. 
Te sezone u šampionatu Banatske župe najčešće su nastupali u sastavu: Stanulov, Kolarov, Popović, Drakulić, Lambić, Petrović, Ivan Podgradski, Svetozar Olćan, Magda, Filipović i Terek. Konačna tabela je izgledala ovako: 


1. Obilić            (Bečkerek) 
2. Srbija               (Kikinda) 
3. Dušan Silni           (Vršac)
4. Švebiše          (Bečkerek) 
5. Borac              (Bečkerek)
6. Kadima           (Bečkerek)
7. ŽSK                (Bečkerek)


,,Vreme"

Dobre partije zelenocrni su ponovili i u naredne četiri sezone. Na regionalnom nivou jedinog pravog konkurenta imali su u vršačkom SK Dušan Silni. U gradskom prvenstvu, za to vreme, pretrpeli su samo jedan poraz, od Borca 2:1 ,,na veliku radost publike". Konačno i njima neko da uzme skalp, reklo bi se. Utakmice između ova dva kluba su polako prerasle u pravi gradski derbi. 

Pauzu u šampionatu Obilić je koristio za odigravanje prijateljskih utakmica, naročito sa ,,jačim" timovima iz unutrašnjosti zemlje, između ostalog da bi proverili na kom su nivou napretka. Sredinom aprila 1928. godine su ugostili  kragujevačku Šumadiju. Domaći tim je i na ovoj utakmici pokazao klasu isprativši goste sa tri gola u mreži. Jedna od retkih turneja koju je prenela štampa bilo je uzvratno gostovanje u Kragujevcu gde su Bečkerekčani odigrali dve utakmice. Od Slavije su pretrpeli ubedljiv poraz od 3:0 (što su pravdali umorom od puta) dok su sa ,,Čika Dačinom" Šumadijom ovog puta remizirali 3:3. Za prvi tim su na ovom putovanju debitovali Turinski, Olćan mlađi i Mađarov. 


...

U međuvremenu u varoši


Marta meseca 1928. negde oko 21h u gostionici ,,Mala kasina" u Bečkereku naizgled mirno veče prekinula je grupa mladića koja je bučno raspravljala o nedavno završenim opštinskim izborima. U tekstu Politike se navodi ,,u prepirci su se naročito isticale pristalice zemljoradnjčke stranke koji su napali propale ninčićeve Radikale. Reč po reč i izrodila se tuča". Udarci pesnicama, stolicama i ostalim tvrdim predmetima se brzo preselila na glavnu ulicu gde su Ilija Popov i Laza Mihajov potegli noževe i počeli da ubadaju koga su stigli. Više puta je, po rečima novinara, izboden gradski činovnik i bivši fudbaler Obilića, Krasoje Stakić, koji je želeo da zaštiti vlasnika ,,kasine''. Njega je sigurne smrti spasio jedan žandarm koji je na poziv ostalih gostiju došao na lice mesta i uhapsio jednog od napadača. Ovaj incident se pukom srećom završio bez žrtava, uz nekoliko teško povređenih mladića. Nepunih 10 meseci kasnije, dogodilo se ubistvo u Narodnoj skupštini, koje je iskorišćeno za uvođenje apsolutističke vladavine kralja Aleksandra.

Tokom prvih nekoliko meseci diktature gradsko prvenstvo se nije igralo. Klubovi bili prinuđeni da igraju samo između sebe revijalne susrete. Zbog ponašanja publike u obzir nisu dolazile ,,utakmice visokog rizika". Obilić je na jesen nastavio sa ubedljivim igrama u Banatu. U takvom odnosu snaga (realnom ili ne), u klubu se nije ni pomišljalo na pojačavanje struke , odnosno dovođenje trenera jer ,,puno kosta".  


Gradska reprezenzacija 1929. Na fotografiji 7 igrača Obilića: Kolarov, Popović, Turinski, Terek, Lambić, Stanulov i Svetozar Olćan.

Logično, u atmosferi apsolutne dominacije na regionalnim terenima porasli su im apetiti, ali i nervoza. Pre svih nezadovoljna je bila uprava zato što im nikako nije upevalo da se plasiraju u viši rang. Tome je sigurno kumovala organizacija FSJ-a po kome je Banat pripadao Beogradskom savezu, a u takvoj konkurenciji teško se moglo doći do željenog rezultata. Iz tih razloga u rukovodstvu kluba su preduzeli sve mere, u skladu sa pravilnikom, kako bi se otcepili od matičnog i formirali Banatski podsavez. Josif Podgradski je stav Obilića predložio ostalim klubovima iz regiona koji su većinom glasova to prihvatili. FSJ nije imao kud nego da napravi ustupak. Tom prilikom formirana su dva podsaveza, sa sedistem u Bečkereku i Novom Sadu. Pobednici tih prvenstava su nastavili takmičenje u jednoj od 3 grupe kvalifikacija za ulazak u Prvu ligu.

Na osnovu te nove organizacije FSJ, Obilić se, nakon desete uzastopne titule u banatskoj ligi, u jesen 1931, plasirao u drugu (kvalifikacionu) fazu takmičenja za ulazak u elitu. U konkurenciji od 8 klubova zelenocrni su završili na petom mestu u svojoj grupi sa skorom od 6 pobeda i 8 poraza, a moglo je bolje, naročito na gostojućim terenima. Primera radi, protiv Vojvodine su vodili 2:0 na poluvremenu, a utakmica se zavrsila rezultatom 6:3 za Novosađane. Het trik na ovoj utakmici postigao je Olćan mlađi. U uzvratnom susretu u Bečkereku pred 1500 gledalaca Vojvodina je opet pobedila, ovog puta sa 4:3. Po izveštajima sa utakmice ,,nezasluženo", uz sporan jedanaesterac koji je skrivio Popović. Radmilo Sirotanović, Podgradski i Olćan mlađi, činili su navalni trio koji je postigao vise od 35 golova  u godini. Slabiji deo tima je bila odbrambena trojka, al im se nije puno zameralo na greškama zato što su to uglavnom bili lokalni momci. Na osnovu tadašnjih propisa u konačnom plasmanu za sezonu 1931/32. Obilić je ostvario plasman na 13. mesto u Kraljevini Jugoslaviji. Što će im biti, ispostaviće se, najbolji plasman u istoriji. Tabela kvalifikacione runde:

Mačva (Šabac)                      22 
Slavija (Osijek)                     20 
 Vojvodina (Novi Sad)          17 
Bačka (Subotica)                  16 
 Obilić (Veliki Bečkerek)     12 
Građanski (Osijek)               10 
SAND (Subotica)                   9 
PSK (Pančevo)                      6

Po završetku sezone, Kolarov je pokušao da ,,naplati" dobre partije u kvalifikacijama, pa je prešao u beogradski BSK. Nažalost, povreda kolena na prijateljskoj utakmici protiv jednog poljskog prvoligaša ga je sprečila da pruži više. Posle samo godinu dana, verovatno najbolji fudbaler Obilića tokom postojanja, se vratio u rodni grad. Ali ne na teren, već na rukovodeću funkciju u agenciji ,,Putnik". Tim je tokom leta pojačao folksdojčer Meršbaher iz ŽSK-a, a iz omladinske škole su u prvi tim prekomandovani golman Todorović, Urošević i Kozlovački.


Radojko Kolarov u dresu Obilića. Zanimljivo je da je nadimak Koča dobio od klupskih drugova nakon što je objavljen tekst Milorada Mojića u listu ,,Sport i život". ,,Kolarov je čuvao svoj prostor kao Koča Aranđelović svoju Krajinu od Turaka". Kasnije je zbog njega i prvoborac Vladimir Kolarov dobio isti nadimak iako su ga prvobitno svi poznavali kao Vlajko.

Iduće 1932. godine Obilić je kvalifikacije startovao pobedom u možda i najboljoj zvaničnoj utakmici koju je Bečkerek pre rata video, protiv bivšeg prvoligaša šabačke Mačve rezultatom 4:3 pred ,,ozbiljnim brojem gledalaca". Strelci su bili Radmilo Sirotanović dva puta, Olćan mlađi i Grujin. Ovom susretu je prisustvovao i savezni kapiten Boško Simonović. U nastavku kvalifikacija bečkerekčani su izvojevali samo još jednu pobedu i to na gostovanju protiv Bačke 4:2. A ovu utakmicu su odigrali motivisanije nego ikada. Naime, prvi susret ,,kod kasarne" obilovao je incidentima, pre svega zbog nesportskog ponašanja subotičana prema domaćoj publiciOvaj kiks je iskoristio BASK (Soko) koji se izdvojio na čelo tabele pred utakmicu poslednjeg kola i direktno se plasirao u Prvu ligu. Na susret bez rezultatskog značaja, zelenocrni su otputovali u glavni grad u iznenađujuće kombinovanom sastavu. Utakmica je završena rezultatom 11:2 za BASK, što im je verovatno i najubedljiviji poraz u istoriji. ,,Vreme" u kratkom osvrtu na ovu utakmicu napominje da ,,bez obzira na rezultat bečkerekčani nisu klonuli duhom". Po izjavama fudbalera u sportskoj štampi, može se zaključiti da nisu ni očekivali bolji plasman u konkurenciji sa beogradskim crnobelima (u čijem sastavu su bili Milutin Ivković i Milovan Jakšić), Vojvodinom i uvek jakom Mačvom. Tabela: 


BASK (Beograd)                  16 
 Vojvodina (Novi Sad)             14
Bačka (Subotica)                    14
Mačva (Šabac)                          8
Slavija (Sombor)                       4
Obilić (Veliki Bečkerek)           4

Tokom 1932. godine nastupali su: Stanulov, Todorović, Martinov, Popović, Purešević, Meršbaher, Lambić, Turinski, Svetozar Olćan, Olćan mlađi, Mersbaher, Urošević, Ivan Podgradski, Slobodan Sirotanović, Radmilo Sirotanović, Grujin, Bajić, Rajić i Berberski.

Zapaženije partije u obe istorijske sezone pružili su omladinci Svetislav Popović, Radmilo Sirotanović, Martinov i najbolji strelac Olćan mlađi. Prva dvojica su čak pozvana i na širi spisak reprezentacije Jugoslavije od 50 fudbalera, aprila meseca 1932. Golgeter Sirotanović je imao i ponudu SK Jugoslavije, ali kako je sam rekao ,,nisam hteo da napuštam moj Obilić". Žarko Martinov je otišao na studije veterine u Zagreb, tokom kojih je igrao fudbal za prvoligaše HAŠK i Konkordiju. Najveći hendikep u nastavku takmičenja bio je odlazak dugogodišnjeg prvotimca i kapitena Miroslava Drakulića u Novi Sad. On se kasnije posvetio radu sa mlađim kategorijama u Vojvodini, gde se zadržao više od 20 godina.

Fudbalerima Obilića ovo je bila i poslednja sezona u kojoj su nastupali na igralištu u Hajduk Veljkovoj ulici (danas Stevice Jovanovića), nakon čega je ovaj objekat srušen. Tokom godine izgrađeno je novo zdanje sa atletskom stazom na ,,vašaristu" (Karađorđev park) gde su do tada igrali ratari (RSK Borac). Za ovu akciju posebno se založio Ljubomir Zdelar, član rukovodstva, poznati sportski radnik i pretendent za mesto predsednika kluba.

Miran Pantelić je u jednom od svojih pisanih dela kratko i jasno rekao: ,,To je bila era Obilića".


...


Igralište Obilića na Karađorđevom trgu. Kasnije je na ovom mestu izgrađen stadion Proletera.


Promena rukovodstva kluba i stagnacija (1933-1936)

Nakon istorijskih utakmica u kvalifikacijama za elitu usledili su lošiji rezultati i što je možda najvažnije po njih, odlazak Milorada Mojića sa čela kluba, ali ne i iz članstva. On je sportsko administrativnu aktivnost nastavio kroz angažovanost u biciklističkom i konjičkom klubu. Tokom sezone 1932/33. bio je glavni sudija na 4 utakmice jugoslovenske Prve lige koje su usledile kao kruna dotadasnjeg sudijskog rada. U tekstu beogradskog dnevnog lista ,,Vreme" od 27.12.1932. godine stoji ,, Mojić je odsudio jubilarnu 300. utakmicu u karijeri dugoj 20 godina. Sudijski ispit polozio je u Temišvaru 1921. godine". U novinskim izveštajima uglavnom je ocenjen kao ,,vrlo dobar". Osim nakon jedne prijateljske utakmice 1927. godine u Bečkereku, što je zabeležila i beogradska Politika u tekstu pod naslovom ,,Nije sramota izgubiti, ali časno" u kome piše da je u susretu Obilića i PSK-a ,,sudio pristrasno s obzirom da je član bečkerečkog kluba" uz dalju konstataciju ,,da je delegiran kao da u gradu ne postoji drugi sudija". U to vreme, predsednik odbora nogometnih sudija u Bečkereku zadužen za delegiranje je bio Miodragov brat Milisav, nekada takođe član Obilića i fudbalski sudija. On je nešto kasnije insistirao dodavanje člana 72 u propozicijama koje glasi ,,Ne može se odrediti sudija koji je član jednog od klubova, koju dotičnu utakmicu igraju". Sa te funkcije ga je 1934. godine zamenio Ivan Grujin, inače osnivač bečkerečkog ŽSK-a. 
To je bio samo početak promena koje su sledile. Iste godina došlo je do preraspodele snaga u Banatskom fudbalskom savezu na čijem čelu više nije bio njihov čovek Josif Podgradski. Po ovome se može zaključiti da je Obiliću polako slabio uticaj. Ali i to ne umanjuje činjenicu da je tim slabije igrao u odnosu na lane. Možda je njihove probleme u tom periodu najbolje objasnio trener Borca, Lazar Tubić, u izjavi za lokalne sportske novine govoreći uopšteno o fudbalskoj krizi u tada već Petrovgradu: ,,uzrok opadanja svakako leži u nedostatku mlađih snaga, malom broju stručnjaka, zatim u zastarelom sistemu koji još uvek igraju svi klubovi u Banatu. Dalje, uzrok je u nedovoljnom požrtvovanju mlađih generacija koje nemaju veze sa manjkom finansija". Pomenuta omladina, naročito ona najbrojnija, radnička, radije je pristupala železničkom i ratarskom klubu. Uprava Obilića na čelu sa novim predsednikom Zdelarom je pokušavala da preko fiktivnih zaposlenja u socijalnom nadomesti probleme i privuče iskusnije lokalne igrače. Posao za fudbalere je značio i manjak treninga, tačnije svega dva nedeljno. I što je bilo najvažnije po njih, još uvek nisu imali trenera, treninge je vodio obično najstariji prisutan igrač, po unapred predviđenim pravilima koja nisu promenjena od osnivanja.
Sa trona ih je u Banatskom prvenstvu skinuo ŽSK, 1933. godine, a u početku nije delovalo da će tako biti. Po novom sistemu takmičenja Banat je bio podeljen u 4 teritorijalne grupe. Zelenocrni su bili najbolji u svojoj. Potom su u 1/4 finalu doigravanja eliminisali Borac. U 1/2 finalu Obilić i ŽSK su u direktnom duelu odlučivali ko će na megdan Jedinstvu iz Novog Bečeja. Prva utakmica na igralištu železničara ,,kod bolnice", nekako je privedena kraju zbog čestih prekida rezultatom 3:3. Revanš je po nalogu policije odigran bez prisustva navijača. I pored toga, publika je bila kreativna pa su susret pratili sa okolnih drveća i krovova. Železničari su uspeli da pobede prilično obedljivo sa 5:2 i plasiraju se u finale. 


Tabela bečkerecke grupe 1932/33:

Obilić           18
ŽSK             18
Borac           14
Švebiše        13
Radnički      13
Vojvodina       7
Jedinstvo        1


Naredni period na regionalnom nivou obeležio je upravo ŽSK, što je i najveći razlog zbog čega se o fudbalerima Obilića slabo pisalo u štampi. Njima je usledila i neizbežna smena generacije. Od ,,stare garde" u penziju su otišli Olćan mlađi i Ivan Podgradski nakon više od 10 godina aktivnog igranja. Tačna statistika ne postoji, al je moguće da su njih dvojica uz braću Sirotanović i golmana Stanulova odigrali najviše utakmica za Obilić tokom postojanja. Neočekivano, tim je napustio i jedan od izdanaka omladinske škole Berberski u sve bolji RSK Borac.  U gradsku selekciju pozvano je samo 3 njihova fudbalera, nikad manje. 

Zbog čestih promena sistema takmičenja, gradska liga više nije imala toliko veliki značaj, pa su klubovi često nastupali sa mladim sastavom. Jedino bitno u tom rangu je bio plasman među prva dva tima koja su nastavljala takmičenje na višem nivou. Obilić je do kraja tridesetih još 5 puta osvojio naslov najboljeg u gradu, ali to nije značilo da je stvarno tako. ŽSK, Borac i povremeno Radnički su bili u rangu iznad njih.
Stav rukovodstva koji je važio od osnivanja tvrdoglavo se nije menjao i dalje ,,nećemo dovoditi fudbalere i trenere iz Beograda"

Veterani Obilića, prilikom odigravanja jedne revijalne utakmice 1937. godine. Sastav: Radmilo Sirotanović, Mađarov, Nedić, Vitašek, Stakić, Ivan Podgradski, Kolarov, Francuski, Stanko Mojić, Olćan mlađi, Stanulov, Aćin.

Tek po kasnijim svedočenjima predratnih fudbalera, saznajemo da je Obilić tokom celog perioda funkcionisanja među ljubiteljima fudbala smatran za tim u kojem su igrali ,,bogati sinovi". Ako se malo bolje pogledaju istorijske beleške dolazimo do zaključka da takva tvrdnja zaista nije bila bez osnova. Bečkerek/Petrovgrad ipak nije bila velika varoš. Naravno da je bilo izuzetaka. Jedan od svetlih primera u radu kluba je bilo igranje rođene braće i bliskih rođaka. Najpoznatiji su bili braća Mojić (Milorad, Milisav i Stanko). Stanko je 1923. godine osnovao SK Orao koji je egzistirao do 1931. Potom braća Podgradski (Josif i Ivan), Sirotanović (Slobodan i Radmilo). Međutim najveću misteriju bude braća Olćan. Svetozar i njegov mlađi brat, koji je baš tako svaki put nazivan u izveštajima sa utakmica. Oni su bili u rodbinskoj vezi sa Zborašem Mišom Olćanom, inače Nedićevim ministrom privrede tokom okupacije. A da li su i potomci velikog Mihajla Pupina ne može se sa sigurnošću reći. Jedna od potvrdi ove tvrdnje može da bude novinski natpis u listu ,,Banatski sportista" u kome piše da je Olćan mlađi odrastao u blizini igrališta Obilića u ,,Maloj Americi". Tu u blizini se i danas nalazi kuća Mihajla Pupina koju je on ostavio svojoj sestri Persidi Olćan u kojoj je kako kažu ,,živela sa mnogobrojnom porodicom". 


Politika i sport (1937-...)

Druge polovine 30-ih politika je u toj meri bila upletena u sport da postoje čak i svedočenja da su političke partije (ne samo komunistička) nalagale svojim članovima da pojačaju delovanje u sportskim organizacijama jer se tu kreće omladina. To je sigurno uticalo na činjenicu da su škole branile učenicima da se bave fudbalom čak i po ceni izbacivanja. Jevrejska Kadima već neko vreme nije funkcionisala, bar što se ticalo fudbalske sekcije, Švebiše lokalnih Nemaca je preko Kulturbunda bio već duboko uvučen u fašizam. Radnički, Borac i ŽSK su muku mučili sa uhapšenim članovima zbog povezanosti sa komunistima.
Nije bio ni AK Obilić bez problema. Njihov član Joža Križaj je bio bukvalno prinuđen da napusti grad zbog učešća u Španskom građanskom ratu. Milorad Mojić je postao priča za sebe. On je krajem 1934. osnovao antisemitski pokret i istoimeni list ,,Buđenje". Naredne 1935. godine njegov pokret je sa još dva sa sličnim stavovima ujedinio Dimitrije Ljotić tako stvorivši profašistićki pokret Zbor. Po funkciji koju je obavljao u toj organizaciji može se reći da je od samog početka bio uticajan, ali i veoma važan za propagandno delovanje, naročito preko svojih novina (Buđenje, Suđenje, Novi put, Naš put, Šturm...). Zapravo su posle svake sudske zabrane nastajali ponovo, ali pod drugim imenom. Bar u ovom gradu niko do tada i od tada tako nešto nije pisao, a pisalo se svašta.


,,Pravda", 12.11.1936.

O njegovom radu najbolje svedoče i Ljotićeve reči upučene na mitingu u Petrovgradu ,,Milorad, bistra uma, jasna pogleda, čvrsta karaktera, spremna srca, junačkog stava, dobrih govornih sposobnosti, visoka stasa, a prijatna mila lika". No ipak, na održanim izborima 1938. godine njihov pokret je imao tek nešto iznad jednog procenta glasova.


...


Zanimljive stvari u režiji braće Mojić dešavale su se u sportskoj štampi. Početkom aprila 1937. godine sporan je bio jedan oštri i kritički tekst u Miloradovom listu ,,Društvo i sport" koji je potpisao njegov brat Milisav. On u njemu iznosi niz optužbi na rad fudbalskog saveza Jugoslavije. Jedan deo preneo je i list ,,Danas". ,,U FSJ caruje pokvarenjački, zatrovani klupski i trgovački profiterski duh. Njihov rad se sastoji samo iz afera, deljenja dnevnica i putnih troškova, banketa i punjenja džepova pojedinim debelokožcima". FSJ je odmah nakon objave uputio tužbu nadležnom Sudu zbog povrede časti. Kako su se menjale okolnosti u društvu tako se i u tim novinama, koje su imale solidan tiraž, smanjivao prostor za sport, a povećavao za politiku. Što je dovelo do njihovog gašenja krajem 1937. godine. Miloradovo možda i poslednje slovo o Obiliću i petrovgradskom sportu uopšte zabeleženo je u monografiji ,,Petrovgrad" iz 1938. godine u kojoj je rekao: ,,Čuvena je bila fudbalska sekcija AK Obilić. U gradu je bila najbolja 15 puta, 11 puta je osvojila prvenstvo Banata, a bila je i učesnik eliminacionog takmičenja za državno prvenstvo. ". 


Jubilej 20. godina postojanja


,,Vreme", 29.4.1939.

Početak maja 1939. bio je zakazan za slavlje, jubilarna dvadeseta godina postojanja kluba. Da bi sve proteklo veličanstveno pobrinuo se predsednik kluba Nikola Nikolić koji je angažovao prve timove beogradske Jugoslavije i zagrebačkog Građanskog. Osim njih na turniru je učestvovala i reprezentacija Petrovgrada. Ovaj događaj, osim beogradskih novina, preneo je i list ,,Banatski sportista" sumirajuci dotadasnji rad: ,,Ak Obilić je 6. i 7. maja obelezio 20 godina postojanja i plodnog sportskog rada niza generacija zaljubljenika u sport. Mi smo godinama bili vođe i pokretači sporta u Banatu, učitelji mnogih mlađih klubova. Zasluge Obilića za celokupni banatski sport su ogromne. Pored fudbala poklonili smo najveću pažnju lakoj atletici, koja je, bez sumnje, donela najveći uspeh. Takođe veliki uspeh zabeležio je Dejvis kup reprezentativac i prvak države Ivan Balaž". U stvarnosti teniska sekcija već neko vreme nije bila aktivna, prvenstveno zbog finansijskih problema. Očekivalo se ponovno formiranje, ali ratne prilike su ih u tome sprečile. Balaž je nastupao za Jugoslaviju na Olimpijskim igrama 1928. godine u singlu i dublu. Od 1930. na međunarodnim takmičenjima je branio boje Mađarske.



Uspomena sa proslave jubileja na ,,vašarištu". Obilić je igrao u sastavu (ne tim redom kao  na fotografiji): Golubičić, Mirkonjev, Putić, Popmijatov, Boksan, Blažić, Benedičić, Moldovan, Erbežnik, Đorđevic i Novakov.



Rat i okupacija

Prolećna sezona 1939/40 počela je skandalom već u prvom kolu. U duelu Radničkog i Obilića gosti su nasrnuli na sudiju Miokovića koji je više zbog pritiska publike ponovio jedanaesterac koji je Radnički promašio zato što je golman Golubičić ranije krenuo sa gol linije. Utakmica je prekinuta, a domaćini su dobili utakmicu službenim rezultatom 3:0. Prolećni deo sezone su završili na 4. mestu u Banatu. Sportski listovi su se složili u oceni da ,,to više nije onaj stari Obilić". Za članove uprave posebno loš rezultat zato što su primat u gradu imali ,,mlađi klubovi", a njih je proganjao status večitog četvrtog.
U Banatskom šampionatu, posustali su i ostali petrovgradski klubovi. Prvoligaš je postala Jugoslavija iz Jabuke. Malo mesto, a čini se da su među prvima shvatili da se u tim moraju dovoditi fudbaleri ,,sa strane". Da ne kazem iz Beograda. Sledeće 1941. godine prvenstvo Petrovgrada je prekinuto odmah po okupaciji. Svakako se tih godina najmanje igrao fudbal, više su se pravili skandali čak i sa smrtnim posledicama. Svi klubovi su prekinuli funkcionisanje, osim folksdojčerskog Švebišea.
Nemačka vojska je ubrzo ušla u Petrovgrad, a oni koji su im smetali su ubijeni. Streljani su fudbaleri Obilića i SKOJ-evci Đura Šerfezi, Mita Novakov i Rastko Pureševic. 
Vrhunac antisemitizma iz pera Milorada Mojića objavljena je jula meseca 1941. u vidu knjige pod nazivom ,,Srpski narod u kandžama Jevreja", u kojoj između ostalog stoji plan za konačno rešenje jevrejskog pitanja . ,,Jevrejstvo se mora brzo i energično likvidirati".


...


Prvog dana decembra 1943. u Kruševcu je formiran Peti srpski dobrovoljacki korpus, a za komadanta je postavljen Major (u ratnim prilikama) Milorad Mojić. Manje od godinu dana kasnije, SDK se povlačio pred naletom Sovjeta i Partizana. Samo njih 50-ak je uspelo da se domogne Sarajeva, pa zatim i Zagreba. Na zagrebačkoj železničkoj stanici 8. decembra 1944. preostali borci su bili opkoljeni od strane Luburićevih ustaša. Njih 39 je odmah streljano, među njima i onaj sa najvišim činom, rođeni bečkerekčanin Milorad Mojić. Iste godine, život je izgubio i njegov rođeni brat Milisav Mojić.


Oslobođenje i pokušaj ponovnog osnivanja

Stari članovi Obilića su odmah po Oslobođenju pokušali da obnove rad kluba, međutim nailazili su na velike prepreke. Njima se kratko i jasno pripremalo brisanje svakog traga. Razlozi su više nego jasni. Bez obzira na sve, na osnovu nekih izvora, selekcija Obilićevih veterana je uspela oktobra 1944. godine da odigra jednu prijateljsku utakmicu protiv Borca. List ,,Slobodna Vojvodina" je 23. novembra 1944. objavila ,,U nedelju 25. Novembra održaće se skupština AK Obilić, jednog od najstarijih sportskih klubova u Banatu. Na skupštini će pored izveštaja biti iznet predlog za fuziju sa FSD Omladincem". Prvobitni plan članstva je bio da klub vremenom, kad se za to stvore povoljni uslovi, vrati staro ime Obilić. Ali nisu uspeli da se snađu do kraja u datim okolnostima. Sredinom juna 1945. su ušli u novu fuziju sa Radničkim što je i ozvaničeno na zajedničkom zasedanju. To je bila i poslednja zvanično zabeležena informacija o fudbalskoj sekciji AK Obilić koja je zvanično prestala da postoji 1945. godine. Do kraja 40-ih godina arhiv ,,Slobodne Dalmacije" nam otkriva da je bila aktivna  samo jos vaterpolo sekcija.
Maja meseca 1947. sa radom kreće fudbalski klub Proleter, nastao ujedinjenjem svih zrenjaninskih klubova, kako bi, za razliku od predratnog vremena, kvalitet bio skoncentrisan na jednom mestu. Podmlatak novog kluba trenirao je Koča Kolarov sve do početka 70-ih godina. Preko 70 igrača njegovih dečaka je zaigralo za prvi tim. Među njima je bilo i reprezentativaca, svakako jedni od poznatijih su bili Milan Galić i Radoslav Bečejac.

...


Tekst je nastao na osnovu novinskih natpisa, svedočenjima aktera pomenutih događaja, specijalnim fudbalskim izdanjima i objavljenim knjigama o životu u Bečkereku/Petrovgradu/Zrenjaninu.





Nikola Radulović

Izvori:
- ,,Naš Proleter", Miran Pantelić
- Monografija ,,Petrovgrad", 1938.
- ,,Zrenjaninske vatre", Đorđe Momčilović
- ,,101 as", Branislav Bošnjak
- ,,Zrenjanin"
- Digitalna biblioteka 
- ,,List Zrenjanin"
- ,,Holokaust u Srbiji 1941-1944"

понедељак, 6. јануар 2020.

Predratni jugoslovenski fudbalski klubovi (kolorizovane fotografije)


Jevrejski klub Makabi iz Sarajeva, oko 1920. godine. Rasformisan nakon Drugog svetskog rata.

Srpski sportski klub (danas Slavija) iz Sarajeva i SK Jugoslavija (rasformisana 1945.), maj mesec 1920. Uz pretpostavku da su Beograđani nastupali u plavim dresovima, što je često bio slučaj na gostovanjima u tom periodu.

SK Ilirija Ljubljana 1920/21

Odžački sportski klub, dvadesetih. Danas poznat kao Tekstilac iz Odžaka

TSC Bačka Topola - SK Jugoslavija, 1926.

Topolski sportski klub, Bačka Topola 1927.

SK Car Lazar iz Kruševca, 1927.

Rukovodstvo BSK-a ispred ulaza na stadion, 1928. Klub je zvanično ugašen maja meseca 1945. godine.

Fotografija nije naročitog kvaliteta, ali ima neku draž. Na njoj su fudbaleri BSK-a u Velikom Bečkereku ispred spomenika Kralju Petru I na glavnom gradskom Trgu nekoliko meseci pre svečanog otkrivanja 1.12.1928. godine.

Zajednička fotografija vršačkih fudbalskih klubova Dušan Silni i Viktorija 1930. godine

BSK, tridesetih.

Stadion BSK-a na Topčiderskom brdu tokom tridesetih godina. Na ovom mestu danas se nalazi stadion ,,Partizan".

Privremeni drveni stadion u Beogradu, 1930. Za sada nema potvrde da se na ovom objektu odigrala fudbalska utakmica.

SK Krajišnik Banja Luka, 1929.

Budućnost Podgorica, 1935.

Beogradski derbi BSK - SK Jugoslavija, tridesete.

FK Loznica, 1930.

Fudbaleri Rabotničkog iz Skoplja isped kafane ,,Nada", gde su i osnovani 1937. godine.

Orao Stari Bar, tridesetih. Danas poznatiji kao Sloga, ali i dalje u senci mnogo poznatijeg Mornara.

,,Old bojs" Obilić Petrovgrad, 1936. Klub je bio aktivan od 1919. do 1941. godine.